U blizini neke močvare, živjela jedna Roda. I jedna Žaba.
Roda bila lijepa ptica.
Bijela. Visoka. Čista. Uspravna.
Znate kakva je Roda.
Žaba bila mala i neugledna. I beskarakterna.
Ne znaš je l' gruda zemlje, il' živo biće.
&
Žaba jako željela biti tako visoka i bijela kao Roda i,...obećala sebi da će u tome i uspjeti.
- Bit ću ja i veća i bjelja od nje, kreketala sama sebi namještajući se u toplo mulje.
Čula to Roda, pa joj dobaci :
“Ej, Žabo! Nije to lako, ali se može.
Izađi iz mulja kad prvi jači vjetar zapuše.
I,...ostani na vjetrometini čak i ako gromovi počnu pucati!, završi Roda i ode na svojim dugim, gracioznim nogama.
– A tako se to!?, pomisli Žaba.
Pa to je bar lako. Ako može Roda, mogu i ja.
Da mi je bar ranije rekla.
Ne zvala se ja Žaba, ako ne postanem višlja i uspravnija od te Rode.
&
Život je težak i oluju nije trebalo dugo čekati.
Najprije došao vjetar.
– O hvala Bogu, zakrekeće Žaba, da je došla i moja životna šansa, pa iskoči spremno i odlučno iz svoga blata.
Ravno na čistinu i vjetrometinu.
Sad će vidjeti Roda što je karakter, pomisli Žaba važno u svojoj žabljoj glavi.
Kao da je problem biti na vjetru?!
Kao da to samo Roda zna?!
I kao da ja ne znam?!,uskreketala se Žaba sama za sebe.
Onda joj postade zima.
Vjetar postajao sve hladniji i hladniji.
Prignula se Žaba uz samu zemlju.
Ali i zemlja hladna.
- Lako je Rodi, pomisli Žaba koja od silnog i hladnog vjetra više nije mogla kreketati.
Ona ima perje, pa ju grije, zaključi Žaba i skoči u svoj mulj.
Tamo se brzo zgrijala.
&
A Roda stajala na vjetrometini.
Uspravno.
Bilo i njoj zima. Mokro perje ne grije.
Al' Roda ne bježi!
I ne savija svoga vrata.
&
Kad iza vjetra došli gromovi, Žaba samo nabaci na sebe još toplog blata da ne vidi munje.
I da munje ne vide nju.
Pritajila se. I ne diše. Glasa od sebe ne ispušta.
Nije luda.
Još da je odozgora grom sprži.
Šta joj fali u blatu? Lijepo se ogovara. Spletkari.
&
Nakon nekog vremena prošla oluja i došlo sunce.
I njega Roda dočekala uspravno.
Žaba iz mulja izašla tek kad se sve smirilo i kad je sunce dobrano zagrijalo zemlju.
&
- E, Žabo, Žabo!, povika joj Roda.
Nikad od Tebe poštena čovjeka.