(Zidna kuhinjska krpa gospođe Božice Biličić Toth)
Krenuo jedan Čovjek u neke goste.
I sa sobom, naravno, poveo Jezik i Želudac.
Veselili se obojica.
-Jedva čekam da stignemo, reče Želudac. U gostima uvijek ima pun stol svega.
-Halapljivče nezasitni, reče mu Jezik.
Još nismo pravo ni krenuli, Ti već nemaš mjere. Ti u ničem nemaš mjere.
Ti si zapravo samo jedna velika vreća bez dna.
Uvijek me sramotiš, i da mi je zgoda, nikad Ti ne bi išao sa mnom.
Bilo bi mi bolje da idem sam.
Jer,....mene ljudi cijene. Ja sam zanimljiv i pametan.
I nemoj sad kad dođemo kod ljudi navaliti na svešto pred Tebe stave, pa da ja poslije zbog Tvoje žderačine ne mogu ljudima u oči pogledati.
Ti samo gledaj kako ja, reče Jezik.
&
-Evo i nas, gromko će Jezik čim su došli.
Daleko vam ta kuća ! Ja mislio, vi ste negdje u centru.
&
Najprije došla juha.
Krasna. Vrela. Goveđa.
Ne znaš je l' ljepša juha il' tanjur u kojoj su je servirali.
Svi osim Jezika lagano krenuli, hvaleći usput domaćicu, kako i priliči.
-Tako i moja Žena, započe Jezik ne časeći časa.
To se svi čudom čude kad Ona skuha juhu.
Al' Ona uglavnom kokošju.Imamo svoje kokoši. Pa znamo što jedemo.A i ja više volim kokošju. Moja Žena to do savršenstva.
&
Svi osim Jezika jeli i pojeli, samo se njegova juha ohladila.
Pa mu podgrijali.
Jednom.Pa onda još jednom.
&
Onda servirali sarmu.
-Jedite slasno, gosti naši dragi.
Ima puno sarme.
Što svi skupa ne pojedemo, spakovat ćemo vam i za kući.
&
Sarma bila divna i ukusna.
-Ajoj, da vi ljudi probate od moje Žene sarmu...!
Pa mu dogrijali jednom.
Pa onda još jednom.
&
Došlo i pečenje.
Svi jeli, Jezik pričao.
Najprije o sebi. Pa onda o svojoj firmi.
I kako ga tamo cijene.
Jer, nije ni čudo.
Jer stvarno, da nema Njega, nije sad što je On, al' ne bi bilo ni Njegove firme.
I to već odavno.
Onda prešao na djecu.
Nije što su Njegova, al' takvih nema.
Vrijedni, pametni, a bome i lijepi.
Baš se svi čude i baš ih svi hvale.
&
Poslije ostali jeli kolače, pomalo pijuckali, došla i kava, a Jezik samo pričao.
Sad o svojim unucima.
Nećete vjerovati, sve i jedan najprije puzali.
- E, al' što su oni zgodno puzali.
Ne k'o druga djeca.
Poslije prohodali.
To ste trebali vidjeti.......
&
Kad su svi drugi gosti otišli, Jezik krenuo o politici.
Noć padala. Domaćini zijevali. Siroti Želudac krčao od prevelike gladi i muke.
&
Kad se oko ponoći ipak i konačno krenulo, reče Jezik.
-E, šteta!
Nismo ni zapjevali.
&
-U našoj kući i nećeš, rekoše preumorni domaćini kad su za njim zaključavali vrata.