Jednom, ne baš tako davno, bilo neko vrijeme u kojem su se ljudi protiv debljine borili motikom.
Sve je tada bilo nekako jednostavnije.
Nikako lakše.
Svakako ljepše.
&
Nismo se bojali ničega.
Niti smo znali čega bi se to i trebali bojati.
Sve je tada bilo dobroćudno.
Dobroćudno kao i ovdašnji narod.
Svak je imao svog prevelikog posla i nitko u nikog zapinjao nije.
I onda su posvuda„letali“ miševi.
Al' nisu nosili mišju groznicu.
Bilo je i komaraca.
Uvijek dosadnih.
Al' nikad opasnih.
Negdje u zraku letjeli su i avioni.
Vidjeli smo njihov bijeli trag na nebu kad bi se naslonili na motiku da ispravimo leđa.
Ni njih se nismo bojali.
&
Jelo se na njivi.
Ili livadi.
Ili uz potok, tko ga je, daj Bože, imao.
Zavisi gdje se radilo.
&
Otvarali su se smotuljci od kuhinjskih krpa.
U jednoj kruh.
U drugoj slanina.
Pokraj svega luk.
Počesto štruce.
Kad sa orasima,kad sa sirom, kad sa makom.
&
Danas zuje perilice.
Pa suđe odmah i osuše.
Tko nema perilicu, ima deterdžent, pa nakon ispiranja, samo isprevrće suđe na cjedilnik.
Pa ni taj ne treba kuhinjsku krpu..
Tu i tamo ih ipak svi kupe.
Znate, one srolane.
Deset za trideset i neku kunu.
Poletiš; kupiš, a ono ništa.
Male i napol plastične.
Naravno, uvozne.
(Naša posla.)
&
Nekad, ne baš tako davno, bilo je važno koliko ih cura u kuću donese.
Pa ih najprije broji svekrva.
Pa jetrva.
Pa kuma jedna.
Pa kuma druga.
Pa o njima onda priča cijelo selo.
Ja prevolim kuhinjske krpe.
Velike. Pamučne.Tople. Jednostavne.
Onakve u kakve se nekad zamatao kruh.
Pa razmotaš krpu,a u njoj uz kruh i pokoji mrav.
Mrave istreseš ili otpuhneš, a kruh pojedeš.
&
Ne tako davno,bilo na ovom planetu mjesta za sve.
I sreće za sve.
I,....nitko se nikog bojao nije.