Ovdašnji se ljudi nikada nisu laćali oružja.
Zemlja je tražila plug.Čak su se i lovom bavili samo lugari.
Ovdašnji su ljudi uvijek bili mirni i miroljubivi.
“Centimetar zemlje 'vamo ili centimetar tamo...Ma imat ćemo je svi puna usta „ govorili su i živjeli tiho od kuće do njive, od njive do vinograda, od vinograda do šume, od šume do voćnjaka, od voćnjaka do livade, od livade do staje.
&
A onda je došao Rat.
Čudan je to bio Stvor: svirep i zao.
Plašio nas je.
Ogrtao nas crninom.
Rušio nam kuće.
Zarobljavao nas .
Ali, imao je i smisla za humor.
Onaj crni, ali ipak humor.
&
Po izlasku na slobodni teritorij, ne znajući za nikoga svoga, par dana sam se smjestila kod poznanika.
Njihovo selo nije nikada bilo okupirano, ali je bilo toliko blizu crti razdvajanja, da se čulo i kad oni prijeko kišu.
Zato su muškarci po noći držali straže.
&
Već prve večeri od mog dolaska , pao red i na mog kućedomaćina, inače baritona u crkvenom zboru.
Od ranog popodneva njegova žena počela prinašati (stvari), da on ne bi ; ne daj Bože, nešto zaboravio.
Vunene čarape, dugačke gaće, pojas za „krsta „, tregere za hlače, rukavice, kapu, torbu.
Treba skuhati jaja.
Bar šest.
E da, i šal !
Sve to moja domaćica donosila na kuhinjski kauč.
Ona stavi, a ja nekako, misleći da bih i sama nešto trebala pridonijeti obrani zemlje i svih nas u njoj, uzmem svaku tu stvar , stavim dva tri centimetra dalje pa i ja glasno izgovorim što sam premakla ,provjere radi.
Što se noć više približavala, to u nama rastao strah: i za nas , ali i za Njega koji jadan ide na noćnu stražu.
Kad se potpuno smračilo, odem ja u drugu prostoriju nek se On u miru obuče , da im ne smetam, da sve ponese, a i da se njih dvoje pozdrave.
Tih dana nitko nije bio siguran da će se vratiti svojoj kući, ženi i djeci.
Kad se On opremio, (sve uz svijeću jer struje nije bilo ),obje ga molitvom pratile kroz mračno dvorište.
Ona malo, malo pa prekine molitvu da ga još jednom pita je l' uzeo pojas za „krsta „jer zna kako je osjetljiv na hladnoću, je l' obuo i one druge čarape, kuhana jaja je spremila u džep od jakne. Umotala ih je u kuhinjsku krpu , da ne šuška kad ih bude uzimao...a , jutro je daleko, ogladnit će sigurno. Kad se ne spava , traži tijelo hrane.
„Uzeo, uzeo, sve uzeo“,odgovori On. Kad smo došli do „kapije“,
&
On ode u noć, na noćnu stražu, a nas dvije drhteći od straha i za Njega i za sebe, zašle u kuću i sve dobro zaključale (kao da su granate dolazile kroz vrata ).
Svijeću nismo palile (niti se to u to vrijeme smjelo ).
Kroz mrak smo došle svaka do svog kreveta i onako obučene, jer za rata se nisu oblačile pidžame, pokrile se svaka sa svojom dekom.
Dugo nismo spavale.
Ali ni pričale.
Svaka se „zgurila“ uz svoj strah , svaka mislila na svoje najmilije.
Djeca su nam bila na sigurnom ,ali muževi?!
No, ona je bar znala da je njen još do maločas bio živ i može ga se s jutrom nadati.
Ja za moga nisam znala već dva mjeseca: ni gdje je , ni kako je , ni da li je još živ.
&
Samo da dođe jutro.
Rat je po danu manje strašan.
Malo smo ipak i zaspale.
Svanulo je .
Dan je prošao kroz istočni prozor njihove kuhinje.
Osvjetlio i kuhinjski kauč.
A na kauču : m e c i; meci za pušku sa kojom je moj kućedomaćin sinoć otišao na noćnu stražu.
&
A ponio sve: i dvoje čarape, i pojas za „krsta“, i šal , i šest tvrdo kuhanih jaja zamotanih u kuhinjsku krpu da ne šuška kada ih bude vadio iz džepa,i...,i ..., samo metke ostavio kod kuće.
&
Ovdašnji ljudi se nikada nisu laćali oružja.
Živjeli su mirno i miroljubivo, orali ove plodne njive i pjevali u crkvenom zboru...
U daljini se grohotom smijao Rat.