U kući sam vidjela valjda bezbroj divnih, bogato vezenih ručnih radova.
Rekao bi čovjek da ta žena mjesecima bijelog dana vidjela nije.
Ali,nije tako.
Božica Biličić-Tot je sve samo ne vuk samotnjak.
Do sada živjela u tri grada.
U sva tri stekla prijatelje.
Iz sva tri sačuvala prijatelje.
Sve nekako oko igle i konca.
Dok veze, njoj se ne žuri.
Odavno je izvezla puno i previše.
Ne pravi hrpu, niti gomila broj.
Ona naprosto živi dok veze.
Nešto precrta sa šeme,nešto docrta sama.
Ali,njena je uvijek „zadnja“.
Ako je motiv prazan,odlaže iglu, hvata olovku,docrta što joj“fali“ i veze dalje.
Onako kako i koliko ona misli da treba.
Pa,...njena zidna kuhinjska krpa nije krpa, već kuhinja na zidu.
Najprije ti se u njoj smjeste oči, a onda gledaš gdje je stolica, pa i da sjedneš u tu vezenu kuhinju.
Božica Biličić- Tot dio je jednog svijeta.
Taj svijet i svi okupljeni u njemu žive da bi mogli vesti.
To im je način zivota.
Onda to čuvaju.
A i to treba znati.
(Nastavit će se.)