Nije bilo lako biti logoraš.
Ni u ratu, ali bome ni poslije njega.
Kao da je bilo nekog zamjeranja, ali i nepovjerenja spram nas logoraša.
Prvo ,zašto smo se dali zarobiti.
Pa nas se moralo oslobađati i stavljati novi život na kocku.
Drugo, izgubili smo svoje mjesto, svoju pušku, svoju postrojbu.
Al', kao da nam više nisu ni vjerovali.
Govorili su neka se mi samo odmaramo, a oni će dalje zemlju oslobađati.( Bez nas. Kao i do tada.)
Kao da su se bojali da su nas muke promijenile. Uglavnom se nismo usudili inzistirati.
&
Izgubili smo i svoje mjesto u birtiji.
Kad se govorilo gdje je tko bio 1991.godine, nama se nije zvao gemišt.
A mi o svojoj 1991.godini nismo započinjali priču.
Niti mogli.
Niti nas je tko pitao.
Ako bi netko i upitao, već bi neka nova priča pregazila naš odgovor.
Pa smo nastavno još više šutjeli.
K'o posvojena djeca.
Gladan nisi! Žedan nisi! Što još hoćeš ?!
Tako smo mi svu tugu i sve strahote svoje 1991.čuvali kod kuće.
A u našim kućama je po cijelu noć svjetlila bar jedna lampa da u kuću ne uđe potpuni mrak koji nas je plašio
. Na vrata smo stavili još jednu bravu da nam ne provale nove muke.
I stare tuge.
&
Nastala je nova vrsta ljudi: logoraši.
Dugo nismo izlazili iz kuća, dugo si nikoga nismo zvali.
Dugo smo se brecali na svako poznato lice sve dok se ne prisjetimo da li smo ga vidjeli sa ove ili one strane barikade.
Pa je bilo najsigurnije hodati s pogledom prema dolje.
Ni jedni drugima nismo pričali o svojim tugama.
Zašto pričati kada ju je svaki od nas imao?
Naše su tuge bile jednake.
Sa istog smo ih mjesta donijeli.
S'kupljale su grlo u gorčinu.
Uz njih gemišt nije ni „pasao“. Niti bi ih saprao.
&
Onda vele, napravit će nam udrugu.
Nek i mi imamo svoje mjesto.
Došli smo i naslonili se na zid.
Sigurno će biti važnijih za sjedeća mjesta.
I bilo je.
Najprije čelnici Niži.
Poručuju državnom vrhovništvu da se naše muke ne smiju zaboraviti i da oni ( čelnici Niži ) s pravom očekuju značajniji financijski ulog u kulturu ovoga kraja.
?
Onda za govornicu stadoše čelnici Viši.
Dat će, kako neće.
Neka samo već ujutro pošaljemo fax.
&
Zašto nitko nije pozvao svećenika?, razmišljala sam . On bi se sigurno obratio nama.
Možda bi nas čak uspio i utješiti.
&
Onda su krenuli izbori i konstituiranja .
Udruga treba blagajnika.
Mi svi uza zid pognusmo glavu k'o nekad u školi kad bi profesor pitao tko želi odgovarati.
Ma nismo mi za to.
I još se dublje utisnemo u zid.
Kad, javi se jedan.
On želi biti blagalnik i to bi mu bila čast.
Svi pogledamo u njega.
Pa jedni u druge.
“ Nije bio sa mnom u ćeliji. Ni sa mnom. Ni sa mnom „ , prenosile su naše tužne oči nijemu poruku.
„A'l glas mi je odnekud poznat . Pa znaš da i meni, “nastavile su naše oči nijemi razgovor.“ Pa s nekim je valjda bio“, pomislimo umorno i svi dignemo ruku za njega.
E, onda dalje,
Udruga treba dopredsjednika.
Sve isto: mi pogled dolje, on ruku gore. I to bi mu bila čast. Ako ne može i jedno i drugo, bit će ovo drugo.
Ma dobro. Nek bude.
Mi ionako nismo za dopredsjednika.
A ne bi ni znali to biti.
I svi podigosmo ruke.
Na kraju se birao predsjednik.
Mi opet pogled dolje, a Dopredsjednik predloži čelnika Nižeg.
Jer on svagdje ima svoje ljude, pa će najbolje osigurati sredstva za rad naše udruge.
I mi svi dignemo ruke.
Ma, ne bi mi ni znali biti predsjednik.
&
Tako smo dobili i udrugu i rukovodstvo.Valjda i sredstva.
Ne znamo mi.
&
Poslije rata, svašta se našlo na onoj strani.
Pronašli, kažu, i video kazetu .
Svi se otimali za nju.
Nas nitko nije nudio, niti smo se mi usudili tražiti je.
Kad su je svi pregledali i po nekoliko puta, skupili hrabrosti i mi logoraši.
&
Film bez režije.
I scenarija.
Smjenjivala su se lica, glasovi, civili, vojska.
Ovi preko sve snimali: kako su jeli, slavili, pjevali, mučili..
..Čekaj, taj glas...to je onaj glas..
&.
Majko mila.........,Booože dragi.......pa to je naš Predsjednik..........................!
( Svaka sličnost sa stvarnim ljudima ili događajima potpuno je slučajna)