(Luster Marije Forman:lutke obučene u narodne nošnje raznih krajeva, vjera i nacija.
I,...svi se drže za ruke .)
Bio u našem selu jedan „Vredni“.
Kad dođe ručak kod velikih poslova, mi svi požurimo za stol.
Onako gladni i umorni, ni ruke nismo prali.
No nije tad ni bilo gripe; ni one svinjske, ni kokošje, a ni mišje groznice.
Bilo uvijek dobre, praave šljivove rakije i ne boj se ni bolesti ni zaraze.
I tako, svi već posjedamo oko stola, samo „ Vrednog „ nema.
Već se i treća rakijica natočila , a Njega još nema.
Šta li radi, jelo će se ohladiti ?!
Kad On mete.
K'o ne može ići jesti , a da to iza Njega tako ostane.
On tako i kod kuće.....
&
Tako i ja.
Rat, hvala dragom Bogu, već odavno otišao iz ovog kraja.
Nit On (Rat) više pamti ovdašnje ljude, nit ljudi pamte Njega, daleko mu dobra kuća.
Samo ja još metem iza Njega.
Generali opisali , razradili i u povijest predali strategije.
Svoje patnje „ na papir bacili „ i logoraši , i invalidi i obični vojnici.
Humanitarci sredili liste i popise; obnovitelji odavno arhivirali svoju dokumentaciju.
Ali ova zrnca, krhotine , „šrapnele“ rata nitko nije ni spomenuo.
Pa ću ja.
Jer, boljeli su i oni, iako naizgled bili mali i beznačajni.
&
Koliko god bile tužne, strašne i jadne, migracije su početkom rata izgledale i nužne i poželjne.
Ma šta ćemo mi s Njima.
Ionako nas nikada nisu voljeli nit naše svece poštivali.
A, brate, neka ide svak svome jatu.
Isti su to geni!
I običaji!
I isti Bog!
Kad su otišli Ovi odavde, mi smo bili sretni.
I Oni. Išli su svojima.
I oni tamo Njihovi su bili sretni.
Rekli su odavno Oni (Oni tamo Njihovi), da krv nije voda i da od tog miješanja nikad sreće nije bilo.
I neka, kazali smo Mi.
S Njima je ionako uvijek bilo problema.
Kad smo slavili naše najveće svece i imali goste u dvorištu, oni su nam ispred kuća vozili đubre.
Baš najmerno.
A mi njima na njihove nismo.
Uostalom, doći će k nama drugi,
Naši.
I ne treba im ništa drugo osim to što su u vrećicama donijeli.
Ima ovdje, hvala dragom Bogu, dobre i predobre zemlje!
Po svemu se vidjelo da smo jedan narod.
Kad nedjeljom dođemo svi skupa na misu, ne stanemo u crkvu.
Ubuduće ćemo paziti i od čijeg su pijetla kokoši, kada budemo kvočku nasađivali, rekli smo Mi.
Ali i Oni što su otišli kod svojih.
Ali i Oni Njihovi kod kojih su otišli.
Ali i Ovi koji su k nama došli.
Da , treba!
Pa više nikad neće biti rata.
E ,ali ima i ona narodna: svakog gosta tri je dana dosta.
„ Pa ne može nas toliko tu živjeti, “mrmljali smo saplićući se o te njihove kese sa kojima su došli.
Mi moramo u polje; ne mogu se samo pite razvlačiti.
Zemlja zove.
Nabrzo čujemo da nije dobro ni Onima koji su otišli odavde kod Onih svojih tamo.
K'o, s početka bilo sve dobro: sjedilo se dugo u noć, psovalo majku nama koji smo ostali i onima koji su k nama došli.
I najbolje da je svatko sa svojim narodom, govorili su i domaćini i došljaci.
'Al, kad prošla ona tri dana, nasta neka nervoza i predbacivanje.
K'o vele, „da ste bili čemu, sačuvali bi i obranili svoje, a ne sad doći ovdje i s nama se otimati za zemlju i da vas mi hranimo i saplićemo se na te vaše kese !“
O Bož!
Rat prošao, a tugu ostavio.
Mali su zalogaji za tuđim stolom.
A svoga nemaš.
Samo imaš te kese koje svima smetaju.
&
Rastužili se i u sebe povukli svi Oni koji su odnekuda nekud došli, kod Nekih svojih.
Učili su biti jednaki Ovima kod kojih su došli. Najviše govorom jer on ih je najprije izdavao.
Tako su neki u svaku drugu riječ ubacivali “ije“; drugi su iz svake druge riječi to izbacivali.
Naoko nije teško, ali samo naoko.
Jezik naučio biti brži od pameti pa tamo gdje trebao biti hleb, zatraže kruh; tamo gdje trebala biti putovnica i osobna, tražio se pasoš i lična, a znoj samo curi niz leđa.
U svemu se najprije snašla djeca.
Brzo su pamtila i jako željela sakriti da su došljaci.
„Pazite malo“, govorili su svojim roditeljima.
Slušajte kako se ovdje govori!
Ne moraju svi odmah znati da nismo domaći!“
„Pa pazimo, djeco, baš pazimo!“, odgovarali su roditelji.
Vodila tako jedna svoju kćer u trgovinu.
Ma najradije bi joj dala novce pa nek ide sama .
Al' novaca nema.
Ima samo karticu, a mala ne može na karticu , a treba na rate.....pa tako išle obje: jedna birati, druga platiti.
“Pazi, mama, kako pričaš!
Ne kažu se hlače, nego pantalone. I ne tenisice, već patike; i ne trgovina, nego prodavnica!“.
“Dobro, zlato; pazit ću! Znaš da uvijek pazim,“ odgovori ova.
Ušle njih dvije tako u tu prodavnicu, kupile sve osim pantalona, sve sretno prošlo , a pantalone će navodno doći sledeće sedmice.
&
Nakon sedam dana otišle opet u tu istu prodavnicu, sada samo po pantalone.
Uđoše i pozdraviše.
Poleti opet jezik ispred pameti, pa žena reče:
“Mi smo bili prošli t e d a n....“
&
Nije tu bilo više ni probe, ni kupovine.
Mala odmah izjuri van, a i ova sirota za njom.
“Vraga ti paziš!“, kroz suze će mala. “Ne kaže se t e d a n već sedmica.
I tko te opšte pito kad smo bile.
Bolje ćuti kad se ne razumeš!“
&
U daljini se opet grohotom smijao Rat.
Proklet bio dabogda!