U životu je najlakše ići za masom. Kud svi, tu i ti. Pa ni brige ni pameti. Do jednom.
Kažu, tu nam u bolnici rođakinja. Treba joj otići. Jedni bili već tri puta. Drugo dvoje idu svaki drugi dan , a jedna bome svako jutro. Nisam je vidjela od ¨96, govorio je mozak u meni. Ne posjećujemo se ni inače, ne nazivamo se..., ni ja nju , ni ona mene...?! 'Al idu svi, pa nećeš ti biti gora od njih, odgovarala je Masa iz mene. Još će misliti da ti je žao dati za malo voća. Ili da nemaš.
'Ajde dobro; nevoljko ću ja. Kupim tu kilu voća, ubacim još u košaru jedne, ne kak'e bilo kekse i neki od skupljih sokova. Nek se vidi da ne šparam za sirotu (bolesnicu), a i da imam.
Vruće je. Bolnica bez klime. U zraku se osjeti urin. I znoj. Da se makar nisam našminkala, da ne stajem na muku ovim sirotim ženama bez frizure i ruža. Popodne je. Drijemaju bolesnici po sobama. Dobro da sam se natakla na ove štikletine; da bolje smetam siromacima što ih je bol nakratko pustila da zaspu. Nitko ovdje ne treba tu kilu voća što nosimo u vrećicama. Trebaju zdravlje. To ne možemo donijeti u vrećici. Trebaju popodnevni mir. To smo im mogli dati da smo ostali kod svoje kuće zajedno sa tim šuškavim vrećicama namirnica koje ne smiju jesti i tim štiklama kojima udaramo u pod bolničkog hodnika baš u vrijeme kad je i njihova bol malo zaspala. I to sve samo i jedino zato da ne budemo gori od drugih i da budemo bolji od drugih. A nisam je vidjela od ¨96; ni bila kod nje; ni ona kod mene.
Ah, evo sobe! Rekli su na recepciji da je moja rođakinja u 209. Uđem i izljubim se s njom. Ležala je na krevetu. Jako se promijenila u bolesti . I te spavaćice ženu izobliče. Na njen ormarić stavim onu kilu voća, ne kak'e bilo kekse i jedan od skupljih sokova. Ona, sva nekako smušena, valjda od bolesti ili popodnevnog sna, zahvali i kaže kako nisam trebala. Ja odvratim da je to sitnica i neka samo jede te kekse i pije taj sok da se oporavi.
Ne smije, kaže. Ima šećer. Visoki. Ne smije ništa osim onoga što joj bolničarka donese.
Preplavi me nelagoda. Da sam imalo razmišljala o siroti , umjesto što sam se šminkala pred polazak, znala bih to i sama. To je takav odjel.
„Kako su djeca“, začujem samu sebe, sretna što sam se nekako sabrala. “Koja djeca“, upita sirota sa kreveta. “Pa ja nemam djece“.
Temperatura mi šikne u glavu.“Ma ne Vaša“, kažem već očajno.“Djeca u Vašoj familiji“, dodam tulavo.
„ A dobro! Brat dobio još jedno unuče“, odgovori ona.
„Hvala Bogu, neka su živa i zdrava; djece nikad previše“, zgrabim ja. Nekako sam još ispetljala par opreznih rečenica o vremenu, vrućini, prognozi, izljubila se s rođaakinjom , rekla da ću svakako ponovno doći ( aha) i izašla iz sobe, sretna što izgleda ni ona mene nije prepoznala i što sam to „ otkantala“.
Žurila sam niz hodnik udarajući štiklama, samo da ga što prije prijeđem i izađem. No onda me netko glasno zazove imenom iz sobe 219. Moja mama. Soba puna posjeta. Uglavnom naši rođaci. Došli i ono dvoje što idu svaki drugi dan ( ne znam ni po što ni zašto),i oni što su već bili tri puta i ona koja ide svako jutro. Navukli gomilu šuškavih vrećica, natrpali ih na ormarić i sve proguruju svoju vrećicu siroti (bolesnici) blizu glave, da je vidi ona, al' bome i ovi okolo. Svatko obukao što najbolje imao jer, doće rodbina „otsvakale“, pa nek se vidi da se ima. A sirota na krevetu, nit može piti, nit može jesti, nit hodati, nit govoriti. Šlagirana. Znoj je oblijeva od bolesti, od slabosti, od tolikog naroda u sobi, od graje i priče, pa i smijeha, od muke što je nisu okupali od prošlog tjedna već je samo, kad bolje, kad gore, prebrišu mokrom krpom, od ...., od......Ne daj Bože nikome!Moja mama me strogo povuče u stranu i prijekorno prošapće:“ Zašto nisi ništa donijela?!“ „Pa nisam kad ništa ne smije jesti“,krenem se braniti stideći se i spomenuti da sam u sobi 209, Bog te pita kod koga, ostavila kilu voća, ne kak'e bilo kekse i jedan bolji sok.„Šta ima veze što ne smije“, nastavi moja mama istom strogoćom.“Trebala si donijeti. To je red. Još će ovi pomisliti da ti je žao za kilu voća. Ili da nemaš !“