su kao veliki ljudi. Rekao bi čovjek da mu ni dobar dan ne smiješ reći, a on posve jednostavan, pristupačan i skroman. Usprkos svom položaju i postignućima.
Baš je tako i sa amarilisom. Pogledajte te prekrasne, otmjene cvjetove.
Ako ih u vašem prozoru još nije bilo, bez ikakvog straha od uzgoja nabavite samo jednu , jedinu lukovicu. Od susjede: za jednu lijepu jutarnju kavu. Ili u trgovini: za , ako se dobro sjećam, nekih 13,00 kn. Posadite je tako da joj jedna trećina viri iz zemlje; stavite cvijetnjak uz prozor, u toplu prostoriju. Uredno zalijevajte i čekajte da vam procvate. Najprije idu listovi. Vrlo ubrzo vidjet ćete i zeleni pup koji je najprije uz samu lukovicu, a onda se, kao dizalicom, na svojoj posebnoj peteljci, diže prema prozoru i za koji dan procvate.
I ništa više. I stvarno ništa više. Nema lisnih uši; nema opkidavanja; nema osipanja; ne treba prskati ni raditi sto drugih poslova koje treba raditi oko drugog cvijeća.
Pa zar onda da ga samo na vašem prozoru nema ??????
Kad ocvate, još neko vrijeme, pa i do kraja ljeta, zalijevajte jer će vam dati podmladak. Makar jednu mladu lukovicu . Izvirit će ona uz ovu sa kojom ste počeli. Ali, bit će mala i neće cvasti već iduće godine. Nju stavite poslije u odvojeni mali i bilo kakav cvjetnjak. Ako je stavite u dvorište ili na terasu, imat ćete sa njom i još manje brige. Voli biti vani, iako ne na najžešćem suncu. Kad vam i ova mala lukovica naraste, kad se zaokruži i okrupnja, pozovite susjedu na kavu i poklonite joj lukovicu, pa neka kroz neko vrijeme i na njenom prozoru procvate amarilis.
Sve vam to pričam jer mi je godina i godina prošlo u uvjerenju da: “ Ma gdje bih ja mogla uzgojiti takav cvijet? Pa to moraš biti cvjećar, a ne ja !“
Stoga, meni za ljubav i na moju odgovornost, nabavite si lukovicu ovog otmjenog cvijeta koji rado i ne tražeći puno, živi sa nama običnim ljudima.