Svakom, baš svakom je poznato da muškarci najradije pričaju o cvijeću i pelcerima;
o receptima za kolače; o mustrama za štrikanje i šemama za vez.
Čim se sastanu jedan sa drugim, čim negdje sjednu i naruče piće, svaki muškarac vadi svoju heklaricu.
Namata tako muškarac konac na kažiprst svoje lijeve ruke i uz razgovor hekla.
A šta će drugo?
Muškarac je za to stvoren.
To mu“leži“, to ga zanima.
Neki hekla koturiće; drugi spaja heklane kvadratiće.
Oni vještiji „čitaju“ šemu i heklaju sve ujedno.U jednom komadu.
Jako puno muškaraca voli štrikati.
I svi između sebe razmjenjuju mustre i početke.
Ali i konce.
Ili vune.
Tako muškarci.
&
Ni žene ne sjede“uprazno“.
Pričaju jedna drugoj o motorima.
O mehaničarima.
O traktorima i konjskim snagama.
O gorivu i gnojivu.
O diznama i šelnama.
O motorkama.
O kosilicama i bušilicama.
Razmjenjuju borere i rezervne dijelove.
I,svakom, baš svakom je znano da gdje god treba podići ili premaći nešto teško, zove se žena.
Jer je ona fizički jača.
II
-Samo ti, kćeri, pred sebe ne daj!
Nema on ni veću, ni bolju školu od tebe!
Pa kćer i nije dala pred sebe.
Al' pred sebe ne dade ni njen muž!
A i zašto bi?
Pa ni njegova škola nije bila ni manja, ni gora od njene.
&
Ona išla na seminare.
Malo, malo.
I kad trebalo, i kad nije.
On išao na savjetovanja i predavanja.
Gdje god bi ih bilo.
I kad trebalo, i kad nije.
Nabrzo, bilo im svagdje ljepše nego kod kuće.
Negdje ručali; negdje prespavali; negdje večerali, pa i ne primijetiše kada im to djeca otišla iz kuće.( Stranputicom.)
III
A u jednoj ispravnoj priči živjeli muškarac i žena i jako se, jako voljeli.
Jako, jako ,jako voljeli i svoju djecu.
Jako, jako, jako voljeli i dragog Boga.
Ali ga se i bojali.
Pa živjeli onako kako ih je On stvorio i radili ono za što su stvoreni.
Pa bili sretni i zadovoljni cijeli život.
Nisu se nadmetali ni jedan sa drugim.
Ali ni sa dragim Bogom.
&
Nije sramota mužu očistiti cipele.