Divno, složno i sretno su živjeli ona i njen muž.
Djeca su odrasla, bila su dobra i zahvalna, odavno su preuzela svoje živote i svoje probleme u svoje ruke.
A njih dvoje jutro započinjali dugim čajevima.
(Kava je već škodila; pogotovo njemu.)
Pa je nije pila ni ona.
&
Uz čaj dogovarali što će kuhati.
Onda to zajedno kuhali i zajedno poručali.
Popodne opet pili čaj i tako tkali svoju preveliku sreću.
Svaki dan
Jer,...tako mora.
Ako se ne pazi na svaki zajednički dan,brzo se „raspara“ ono što se do tada tkalo i satkalo.
&
Rozalija voljela peći kolače.
A njen muž volio nju i sve što je voljela ona.
-Kraaasno, govorio je za sve što je ona napravila.
Za tortu čokoladnu.
Ali i onu voćnu.
I onu od mrkve.
I onu od kestena.
I onu od piškota. . .
&
Rozalija pekla najviše za njihovu djecu.
I unuke.
Sa svakim komadom ispečene torte, primala sve više narudžbi.
Najprije od rođaka.
Pa onda prijatelja.
Pa onda susjeda.
Pa prijatelja od prijatelja, pa prijatelja od njihovih prijatelja.
-Rekao sam ti da ti to kraaasno,govorio je njen muž, dok su se zajedno veselili sve brojnijim narudžbama i još brojnijim pohvalama.
&
Njihovi zajednički jutarnji čajevi bili još ljepši. Zanimljiviji.
Rozalija postajala virtuoz.
Na njenim tortama“nicale“ bajke; cvjetni puketići i aranžmani; glazbeni instrumenti; pejzaži, pa opet cvijeće jer njega je Rozalija najviše voljela.
-Kraasno, govorio je njen muž.
Kraasno.
&
Njeni čokoladnji prelivi bili savršeni.
Svi njeni ukrasi jestivi.
Svaka njena torta s pričom i porukom.
&
Stvaralačko nadahnuće koje je dragi Bog poklonio Rozaliji, osmislilo je njihove zajedničke umirovljeničke dane.
-Znaš, čini mi se da ovako nismo bili sretni ni u najranijoj mladosti, govorio je njen muž.
-Pa, k'oda i meni, složila se njegova Rozalija, u koju se zaljubio prije puno, puno , puno davnih godina, misleći tada da ta ljubav više nikada ne može biti veća, jer je tada već bila prevelika.
A, pokazalo se da je ipak postajala veća.
Svakog dana.
I rasla je svakog dana.
Sada u mirisu kuhinjske čokolade; uz zvuk miksera; u dogovorima da li bi bilo bolje na tortu napraviti cvijet gerbera, ili možda bolje ruže.
&
A onda,jednog dana, na stolu njihove kuhinje osvane samo jedna šalica čaja.
&
-Ispeci meni tortu, govorila djeca s brigom u glasu.
-Neću.
Neću i ne mogu.
Neću nikad više, rekla Rozalija gledajući pretužno na onaj kraj stola, gdje bi uvijek stajala druga šalica za čaj.
( nastavit će se )