Marijini jastučići
Od toga dana, privile se Rezika i Marija jedna uz drugu,ko najrođenije majka i kćer.Da lakše požive život, da lakše poobave sve kućanske i seoske poslove, da lakše podignu one dvije Male.
A obje bile dobre k'o anđeli s neba.
Iz te kuće k'oda je sunce poteklo na jednu, pa na drugu stranu sela.
Kad seoske žene vidjele da se u toj kući više ne plače i ne tuguje, prestale i one dolaziti i naricati nad „prežalosnom“ Rezikinom sudbinom, što odgaja tuđe dijete.
Cijeli život se tako Marija i Rezika voljele, slagale.
Počesto im pogledi letjeli prema nebu.
Na svakom oblaku nadale se ugledati svaka svoju majku.
No nisu.
Ali njihove majke s neba gledale njih.
I bile obje silno sretne, spokojne i ponosne svaka na svoju kćer.
Jer, njihove su kćeri na zemlji širile samo dobrotu.
I,...svima pomagale.
Onako istinski; bez uvoda; bez obrazloženja.
Koliko im srca bila čista i dobra, toliko im ruke bile zlatne i prevrijedne.
Radile za sebe i za druge.
Kad u selu cura bez muža rodila dijete, svi je u selu grdili, čudili joj se i rugali njenoj majci, što je nije čuvala i sačuvala od tako prevelike sramote.
A Rezika skuhala dobru kokošju juhu.
Marija napekla kolača, pa obje krenule na babinje.
Kako je bio red i običaj.
Kako se išlo svima prije, ...i svima poslije .
Otada selo o svemu čekalo njih dvije.
Pa kako njih dvije, tako i svi u selu.
Iskrena i topla ljudska dobrota prekrije tako cijelo selo Gornje Bogićevce.
(Nastavit će se .)