Kroz nekih par dana dođe im u kuću jedna stara žena.
Dopješačila ona čak iz susjednog sela.
Ništa u rukama imala nije.
Donijela samo mir svoga srca.
Da sa njim utješi njihova.
Da ih podigne.
Da ih ohrabri.
Sve se to i isto tako dogodilo i njoj.
I to ne jednom, nego dva puta.
Najprije kad je njoj neka „Milka vragulja“ rekla da joj je majka odavno mrtva i da joj je ona što ju podiže i koju zove mamom nitko i ništa.
Drugi put kada je ona (ta stara žena) primila u svoje ruke tuđe dijete, da ga podiže i voli kao da je njeno rođeno.
-Eh da, uzdahne žena.Nekad su žene jako umirale pri porodu.
A svako takvo dijete imalo svoju „Milku vragulju“.
-Suzama se ne voli, reče im stara žena.
Suze samo raspiruju i nadimaju tugu i na kraju kroz njih iscuri cijelo srce.
One dvije Male odmah prestale plakati, pa u strahu pogledaše na pod da im nije srce već iscurjelo.
-Srećom nije, šapnuše jedna drugoj još šmrkave i balave od suza.
Stara žena ustade i zagrli Reziku i malu Mariju.
-Ne plačite više ni vas dvije.
I ne slušajte huškanja seoskih žena.
Pa znate da je sve Božija volja.
Božja je volja i što sam ja danas došla k vama, čak iz drugog sela.
A sam Bog zna koliko me bole noge.
Stara žena ostala dugo kod njih.
Skoro cijeli dan.
A kad otišla, ostavila za sobom mir.
Mir i spokoj.
-Jesi nam ti onda i dalje seka ili nisi, upitaše uglas one dvije male što su onako naprasno prestale plakati.
--Jesam! Jesam, reče im Marija kroz osmjeh i obje ih čvrsto zagrli.
(Nastavit će se.)