Djeca bez korijena su tužna djeca.
I nesigurna djeca.
Jedu što dobiju. Tako se i oblače.
I,...uglavnom ne traže više.
Zapravo, nikad ništa i ne traže.
Kad djetetu odrežeš „korijen“, „iscure“ kroz tu ranu sve njegove želje.
Ostane samo jedna.
Imati mamu.
Pravu.
Ili tatu. Pravog.
Ta želja uvijek bude prevelika; zapne u srcu i ostane jedina djetetova želja.
-Sirota mala, govorile žene čim se po selu pročulo da je ona vragulja od Milke sve ispričala maloj Mariji.
-O jadno dijete!, reče jedna sa početka sela.
-Ne može dijete bez rođene matere.
Pa još žensko, uspuhujući sažalno će njena susjeda od preko puta.
-Može nju Reza u suho zlato obući, al' mat' je mat', zaključi jedna sa sredine sela.
-Ma žene, ja sve mislim da ni mater od male nije od dobra umrla.
Tko zna otkad je ovaj njen sa Rezom šurovo?!
-Znaš da ti to dobro kažeš, rekoše u glas ove tri; i ona sa početka sela, i ona od preko puta nje, i ova sa sredine sela.
To trajalo i trajalo.
Započela Milka, nastavili druge.
Pričalo se i prepričavalo.
Dodavalo i nadodavalo.
Izmišljalo i dometalo.
Mala Marija plakala dan i noć.
I Reza plakala dan i noć.
A one dvije male nisu znale što se to događa, sve dok selske žene nisu počele dolaziti s košarama u njihovu kuću.a
Sve dvije po dvije.
-Evo ti,Rezika,donele smo ti kokoš i patku, reče prva.
-I kilu čvaraka,doda druga.
-A,...nije lako 'raniti tuđe dijete, uglas će obje.
Druge dvije donijele trideset jaja i dvije kile masti
Treće dvije donijele pola table slanine i dvije kobasice.
-A, jadna naša Rezika!
Kud baš ti da moraš 'raniti tuđe dijete?!
A onako dobra i stasita cura bila.
Četvrte dvije nisu donijele ništa, nego su došle reći da je Reza mogla sebi bome još jedno svoje dijete roditi, pa...kad se već muči oko djeteta, da zna da je njeno .
I tako, riječ po riječ, pa i ove dvije male nešto razumješe, pa počele i one uglas plakati.
(Nastavit će se )