(Priča iz arhive)
Učini Jedan čovjek Drugom veliko, veliko dobročinstvo.
-Zahvalit ću mu, reče ovaj Drugi sam sebi. Uzvratit ću mu. Nikada mu ja ovu dobrotu zaboravit neću.
Aaaa,ne!, na kraju gotovo povika ovaj Drugi sam sebi. Nisam ja od onih koji zaboravljaju!
Kupit ću mu veliki i skupocjeni poklon. Kad prvi puta budem išao u grad (on živio u jednom selu gdje se do grada moralo pravo putovati).
Nabrzo Drugom ispade prilika da se sa nekim susjedom poveze do grada, al' On to odbi jer, baš je bilo u zao čas. Sad nije imao novaca za veliki i skupi poklon.
Kad propustio nekoliko sličnih prilika, shvati Drugi da ne može kupiti skupi poklon, pa se odluči za nešto skromnije.
- Ma, i bolje je tako!, dogovori se sam sa sobom.
Skupi pokloni samo obavezuju, a rijetko se upotrebljavaju.
Kupit ću ja njemu nešto svakodnevno, upotrebno. Nešto što će tog dobrog čovjeka koji me izvuče iz onakve krvave nevolje, baš svakodnevno podsjetiti na njegovu dobrotu prema meni i na moju zahvalnost prema njemu.
Tako ću, zadovoljno zaključi Drugi.
&
- Možda nož?, Nož uvijek treba i nikad ih nije dovoljno.
Ipak ne! Čuo sam da se noževi ne poklanjaju jer poslije donose svađu.
Ne, ne! Nož nikako!
&
- A možda kakav bolji prsluk?
Lovac je. To uvijek treba.
A ne! Mislim da ne, na glas je mislio Drugi.
Ja za kakav dobar prsluk nemam novaca, a kakav bilo ne bi bilo red dati jednom takvom čovjeku.
Pa tako ne uze ni prsluk.
&
-Možda lovački šešir?!, upita Drugi sam sebe, sve tim prije što mu se ovo oko lova baš svidjelo.
Ma kakav šešir! Niti mu znam broja, niti ukusa.
Uostalom, vidio sam da ima šešir.
&
- A možda drveni tronožac ?!
I to je dobro u lovu.
A nije tako skupo.
Ma kakav tronožac?!
On i to ima.
On zapravo sve ima, ljuto će Drugi.
Lako je dati kad imaš.
K'o da ja njemu ne bi dao da imam.
Ma neću ja njemu ni 'fala reći! Što onda ako mi je dao? Da je to teško stekao, ne bi tako lako ni dao!
&
Nakon par mjeseci, Drugog opet zadesila teška i krvava nevolja.
Mislio, mislio, al' ništa pametno nije smislio.
Kad nevolja došla do grla, ode on opet kod onog Jednog čovjeka što mu je i prije pomogao.
- Čuj, ne ljuti se, poče mucati Drugi.
Znam da ti nisam vratio ni ono prvo.....
-Ne beri brigu, odvrati Jedan Čovjek.
Da si imao, znam da bi mi vratio.
Evo ti, prijatelju, pomozi se!
Netko nekad u nevolju zapadne. Sad si u nevolji ti, pa ja pomažem tebi. Već sutra mogu u muku zapasti ja, pa ćeš ti pomoći meni, reče taj Jedan Čovjek, prijateljski potapše Drugog po ramenu i ode za poslom.