-Sad joj je vrijeme da se igra u blatu, rekla je moja baka.
- A je l' to možda vaše dijete?!¨, rekla je moja mama.
-Nije, ali je od mog sina, rekla je moja baka.
A to je skoro isto
-E, vidite, nije isto!
I neće nikada ni biti, rekla je moja mama i stavila me za stolić da me uči crtati.
-Dobro, vidjet ćemo što će ti reći muž, kada dođe, rekla je moja baka i opet dobila crveno lice.
Joj, njih dvije.
Opet se svađaju.
Kao da ja ne mogu crtati po blatu.
&
-Ona meni ruši autoritet kod djeteta.
(Dijete sam ja .)
I zatupljuje ga.
(Valjda mene?)
-O, to ćemo lako riješiti !, rekla je moja baka, kad je popila tablete koje joj je dokučio moj tata.
Ako gospođi nije pravo, neka ide kući i nek tamo crta, a ja ću čuvati dijete! rekla je moja baka.
-Pa jeste vas dvije normalne?!?,rekao je jako glasno moj tata.
Ne trgajte mi dijete i njegovu psihu!
(Dijete sam ja, a ne znam tko je psiha.)
-Uostalom, pitat ćemo dijete.
(Mene.)
-Helenice, s čim bi se ti, milo, najradije igrala? Crtanja ili pravljenja kolača od blata?
-Ja bi se najbolje igrala“vozenja“ u kutiji, rekla sam ja.
-Eto ti, rekla je tiho moja baka, da ne čuje moj tata. Pa ti samo bacaj novce na te skupe igračke, rekla je opet moja baka.
Još tiše, da ne čuje moj tata.
-Vi šutite, rekla je tiho moja mama, isto da ne čuje moj tata.
Da mi sve ne kupimo, kresali bi godinu dana kamen o kamen, samo da ne morate kupiti kutiju šibica.
A kamoli da bi djetetu kupili kakvu igračku,rekla je opet moja mama.
-Dosta vas dvije!,čuo ih je moj tata i nastavio mene i mog medu voziti u kutiji.
Moj tata je uvijek najpametniji na svijetu.