Bilo to davno. Prije nekih, pa...i tridesetak godina. Kad još nije bilo kineskih trgovina, a konfekcijska roba bila skupa i preskupa i kupovala se samo kad bi nam se ženio ili udavao netko od bliže rodbine. Tada svatko imao svoju šnajdericu: tko skuplju, tko jeftiniju, tko bolju, tko goru. One šile sve: od pidžama i spavaćica do zimskih kaputa.
Imali i mi svoju šnajdericu. Maminu tetku, koja inače živjela u gradu, ali bi bar jednom u dva mjeseca dolazila na selo kod rodbine. Da se nadiše friškog zraka. Uvijek prvo dolazila i odsjedala kod najbogatijih. Od njih bi onda obilazila i nas druge.
& & & & & & & & & &
Nije tetka bila učena, al' je bila pametna. I....nakon tri tjedna udisanja ovdašnjeg čistog zraka, znala je nakupiti od svih nas i do tridesetak zaklanih pilića, po dvije, tri vreće krumpira, desetak litara rakije, dvadesetak kilograma graha, i to kuruzara (tetka je samo taj voljela), dvadesetak kilograma oraha. Naravno, očišćenih, gdje ćeš za u grad davati sa ljuskama.
Kad bi kretala, jedva ju je autobus povukao. Na autobus bi je pratili uvijek oni najbogatiji, kod kojih je i odsjedala. Prije polaska oni bi obavezno natočili litru rakije, one najbolje i najžuće, za vozača, da tetku primi u autobus sa tolikom prtljagom. A tetka bi mu putem, od dobivene robe, koja je sad već bila njena, dala još jednu litrenku, pa bi joj vozač stao tik ispred stana i pomogao joj to sve iznijeti na pločnik. Dalje je bila briga njenog muža i djece.
& & & & & & & & & &
Gdje su joj najviše dali, najdulje je i bila. I najviše im sašila. Gdje joj nisu ništa dali, tamo nije ni išla.
Mi nismo baš s početka znali kako to ide, pa i moja mama napripremala kojekakvih cicenih materijalčića, ne bih li se štogod ponovila makar ja, koja sam već bila djevojka. Usput je mama bila sretna što tetka odsjeda kod onih najbogatijih jer mi nismo imali ni toliko ića, ni toliko pića da svaki dan kuhamo prebogati ručak.
Tetka k nama uvijek dolazila predveče, pa će nam k'o sutra i prekosutra nešto sašiti, koliko stigne, a onda mora hitno dalje.
Od onih trideset pilića koliko smo si mi hranili svake godine, mama već odvojila dva za tetku. „Vizavi“ šivanja.
Tu prvu noć tetkina boravka ja nikad nisam mogla spavati od nestrpljenja da mi što prije počne šiti.
Kad ujutro, cikne tetka gledajući u neki kalendarčić.
- Ju, budi Bog s nama! Pa danas je Srce Isusovo, a ja već sjela za mašinu.
I....., od šivanja ništa. A moja mama uranila i tetki već dva pileta zaklala. Odmah iza Srca Isusova bilo Srce Marijino, pa ni taj dan nije sjela za mašinu. Kako kod nas taj puta planirala biti samo dva dana, uveče na Srce Marijino uzme naša dva zaklana pileta i ode kod nekih drugih rođaka, da se i oni ne naljute.
Kad je došla drugi put, baš bila Marija Magdalena. Bila jedan dan, uzela naša dva pileta i otišla dalje. Kad je došla treći put, bilo Tijelovo.
& & & & & & & & & &
Kad je došla četvrti put veli, sutra će poraniti da bar meni, koja sam već djevojka, nešto posašiva, koliko bude stigla.
- Ma ni govora, reče moja mama.- Pa niste Vi, tetka, došli nama raditi, nego da se vidimo i do sita ispričamo.
Došlo i sutra. Sjedilo se, ručalo se, a pred veče, mora tetka dalje.
- A što mi žao što je danas Blagovijest, reče moja mama dok se pozdravljala sa tetkom. Da nije svetac, mogla sam Vam zaklat' makar dva pileta.