[Srce od svile, ručni rad Marije Forman]
[Priča iz arhive]
Živio u jednom mjestu Čovjek za koga se pričalo da je od Boga svakojakih darova dobio. Najprije ljudi nisu vjerovali.
– Ma gdje bi baš On?, govorili su. Pa vidite da se baš ni po čemu ne razlikuje od nas.
– Ma je, je. Svašta On može. I sve i drugima hoće.
Malo po malo, uvidjelo se da je tako. Ma nije On to ni skrivao. Što znao napraviti sebi, napravio i drugima. Što imao On, imali i drugi. Kad imao On, imali i drugi. Bilo u Njemu prečisto i predobro srce pa...., gdje god dođe, širio oko sebe toplinu i dragost. Ljudi prevoljeli biti uz Njega. On ih tješio i hrabrio govoreći: “Ma možeš i ti to, kako ne bi mogao, gledaj kako ja pa po malo za mnom i ti ćeš naučiti!“
Zavoljeli Ga ljudi i zahvaljivali Mu. Nikada, baš nikada njihovo nije bilo k'o Njegovo, al' On im govorio:“ Ma krasno!! Eto vidiš kako znaš i možeš. Tvoje sad bolje i ljepše nego ono što sam ja pravio. Samo hrabro dalje!“ Govorio On jedan, govorio tako i drugi put. Uvijek tako ljudima govorio. Isticao ih i hvalio, hrabrio i uvažavao. Gledali ljudi u to svoje: „ Ma lijepo što može biti. Što je reć', reć', stvarno bolje nego Njegovo!“ Onda bi On smislio i izradio nešto novo pa tome opet učio sve ostale i bio sretan kad su i oni to znali napraviti.
No, s vremenom se zaboravilo tko je učitelj, a tko učenik.
-Zapravo, što će nam On?! Kao da mi ne znamo sami i bez Njega?! Pa i sam stalno tvrdi da je sve što mi napravimo puno bolje i ljepše nego ono što On napravi. I zapravo, i je tako. Sam priznaje. A novih stvari svijetu ne treba. Ni nama. Radit ćemo ono što je On već izmislio i u čemu smo ga već odavno pretekli. Pa da! Tako ćemo, slože se svi.
& & & & & & & & & &
Rečeno, učinjeno. Gdje stali oni, više nije bilo mjesta za Njega. Sada radili sami. Gradili kako ih je On učio. Pleli kako su od Njega vidjeli. Djeljali kao i On.
Al',....brzo sve po zlu pođe. Što gradili, rušilo se. Što pleli, rasplitalo se. Što djeljali, slomilo se. Što kovali, raskivalo se...............
-Znali smo da Onaj nije onako dobar kako su govorili za Njega. Nešto nam je sigurno zatajio. Ili krivo rekao. I,.... krenuli Ga tražiti. "Moramo još jednom vidjeti kako On to radi." Brzo su ga pronašli. Bio na kraju svijeta. Tamo su ga i otjerali.
Lijepo ih primio. Posjeo. Počastio. Pitao kako su i kako idu poslovi. Tu oni brže ispričaše kako im se sve ruši i raspada, puca i kvari.
- Pa, kako ste radili?!
- Sve onako kako si nas učio. U detalj! I krenu mu pričati sve kako su radili.
- Pa ne znam zašto vam ne ide. Sve sam tako i ja radio i sad radim i dobro je. Ako radiš sa srcem ....
- Čekaj, vidiš da si nam zatajio! Vidiš da mi nismo krivi! Srce nisi nikad spominjao!, povikaše ljudi.
- Pa nisam znao da treba!, to se podrazumijeva, odgovori On tiho. O pa sad ćemo i mi znati. Ludi nismo.
Tu se oni lape za svoje kapute, raskrile ih da oslobode srce... Kad ono tamo, nema srca. Opet se svi ljuto okrenuše k njemu.
- Ali čekaj , pa mi nemamo srca !?!?, povikaše na Njega.
- Znam, reče On tiho .
- Kako ćemo raditi bez srca?, povika gomila.
- Ne znam, odgovori On.
-Daj nam svoje srce !!, povika opet gomila.
- Ne mogu. Previše je poniženo i izgaženo. Ne bi podnijelo toliki put. Neka ga ovdje sa mnom na kraju svijeta.
- A mi?! Tko će nas hrabriti i hvaliti i učiti ako ti ostaneš ovdje na kraju svijeta ?!
- Hrabrite jedni druge; cijenite svačiji rad; pohvalite i tuđu muku. Tako će vam u grudima zakucati srce, a sa njim će vam i svaki posao biti uspješan.