[na slici - ručni rad Marije Forman]
-Već su sve ptičice jutros bile pitati kada ćeš se probuditi, govorila je moja baka dok sam ja još zijevala u krevetu.
– Je l' stvarno?!, pitala sam ja.
-Stvarno, stvarno, odgovorila je baka.
Bila su te vidjeti i dva leptira.
-Je l' i to stvarno?!, pitala sam ja, tada malena djevojčica, sa velikim, radoznalim očima.
-Stvarno i „za prave“, odgovorila je moja baka.
Sa peći je dolazio divan miris ampren juhe (sa domaćom taranicom).
&
Mi nismo imali paštete.
Ni majoneze. Ni tartar umaka. Ni sirnog namaza. Ni eurokrema.
Ali smo imali puno finog pekmeza od šljiva.
&
Kada sam dorasla do škole, preselili su me u grad.
Kod roditelja.
Koji su radili. Puno i teško.
Više za mene nije pitala ni jedna ptičica.
Jer je moja mama još za mraka palila stroj u tvornici gdje je radila...
A u to vrijeme ptičice još spavaju.
Nisu me dolazili vidjeti ni leptiri.
Na peći nije mirisala ampren juha sa domaćom taranicom.
&
Mama je kuhala ručak dan ranije.
Trebala sam ga samo uzeti iz frižidera i podgrijati.
Ali,....ručak iz frižidera ne miriši, pa sam ja uvijek zaboravila ručati.
&
Znala sam da moram napisati zadaću i ponijeti sve knjige u školu.
Ali nikad, baš nikad nisam znala je l' trebam ponijeti vestu, da li treba ponijeti kišobran, da li treba obući hulahopke ili su dovoljne zoknice.
I,...uvijek, baš uvijek sam ponijela i obukla krivo.
&
Ni mojoj djeci s jutra nisu dolazile ptičice.
Ni leptiri.
Jer,...i ja sam radila.
Nekad su pokisli bez kišobrana. A nekad su ga nosili u sred prevrelog sunčanog dana.
Nekad su pogodili kako se obući. Nekad nisu.
Bilo je svakako.
&
I ja i moja mama smo punile frižider paštetama, hrenovkama, majonezama, salamama....
Samo da djeca ne budu gladna.
Ali,...ni jedna hrenovka iz frižidera nije mogla povikati, podsjetiti, da je ujutro treba pojesti prije škole.
A mala djeca ne znaju kada se trebaju početi spremati za školu pa da sve stignu.
I jesti.
&
Moja baka nije „radila u državnom poslu“.
Ponedjeljkom je prala veš.
Cijeli dan. Na ruke. I kuhala grah.
Utorkom se pekao kruh.
Cijeli dan. Za cijeli tjedan. Možda i dulje. Srijedom....
Veselila se kiši. Da joj natopi bašču.
Nikada nije čula za stakleničke plinove, ozonske rupe i metan koji se počeo dizati sa dna oceana.
Živjela je okružena svojim cvijećem, radila u svom prebogatom i prebujnom vrtu, tepala svojim unučićima, sve dok su mogli biti kod nje.
Otišla je spokojna. U miru. Sa svima pomirena. Sa krunicom u rukama i molitvom na usnama.
Kada bismo i mi malo usporili, možda bi se i kiše primirile?!