Koja živi sama.
A uvijek joj kuća puna ljudi. I cvijeća. I mira. I spokoja. I blagoslova.
Koja ne radi, a prekratak joj dan za sve ono što u njemu naumi. I napravi.
&
Slavica nema djece.
Pa su sva okolna djeca zapravo i njena djeca.
Nema ni unuke.
Pa su unuci svih njenih poznanika zapravo i njeni unuci.
&
Križić na vratu.
Krunica na zidu.
Vjenčani prsten na ruci.
Iako Njega (muža), nema već više od deset godina.
Na peći dvije posude.
Male.
Kuha se ručak za jedno.
Mora tako. Jer inače nikad ne bi jela.
Nema koga čekati.
Muževa bolest ni njima nije dala dugovječnu sreću .
- Božja volja, sjetno će Slavica. A On ( dragi Bog), valjda zna zašto je moralo biti tako.
Zna, Slavice!
Dragi Bog za svakog zna.
Jer,...svaki Čovjek ima svoje životno poslanje.
Ima ga i Slavica.
Pričekati iz škole susjedinu unučicu; pomoći oko zimnice; oko vrta; pokrpati; prepraviti; pokloniti. utješiti; ohrabriti..... U bolesti. U tuzi. I svima tako po tri kilometra na svaku stranu svijeta, računajući od njenog stana.
&
-Nemam ja toga puno,- govori skromno Slavica.
-Kako nemate?!
Zna se koliko vremena treba za štikanje samo jednog cvijeta. Čak i mašinom.
Tko god je ikad heklao „mrtvi bod“, zna koliko vremena treba za „krivi put“.
Evo Slavicine galerije! Uredno složeno bogatstvo iz komode u njenoj spavaćoj sobi.
-Oprostite, nisam Vas se nadala pa nije uštirkano. Kažu da ne valja da stoji u štirci. A kod mene stoji godinama.
-Znam, znam, Slavice!
Nisam došla zamijerati , nego se diviti