U jednom vrtu živjela mala Tratinčica.
Niska i neugledna. Cvala uz samu zemlju. Samo je sunce s jutra pomilovalo i ugrijalo.
Jer,....sunca ima u izobilju.
Za sva bića.
I važna. I nevažna.
A u tom istom vrtu cvali veliki i prekrasni cvjetovi.
Baš uz nju, sa jedne strane cvali veliki, crveni Tulipani. Sa druge se strane žutili ogromni Narcisi.
Ispred Nje se plavili Zumbuli. A iza Tratinčice punom parom nicali Ljiljani svojim debelim, zelenim izbojima.
&
Svako jutro, još prije izlaska sunca, dolazio u vrt Čovjek.
Teškim i sporim staračkim korakom donosio metalnu kantu punu vode.
Uveče bi je izvukao iz bunara da malo odstoji pa bi je onda ujutro donio cvijeću.
Da ne uvene tako prelijepo.
Kiše odavno nije bilo. Zemlja suha i raspucala. Al' i On bio star i nemoćan pa ova jedna kanta bila najviše što je od sebe mogao dati. Slabim staračkim rukama jedva donio i toliko.
Sa nekoliko lončića najprije bi zalio Tulipane.
Onda Narcise.
Pa prešao na Zumbule.
-Joj, da Tebe siroticu ne zaboravim, reče Čovjek i sa zadnjim lončićem krene prema maloj Tratinčici.
- Daj tu vodu Ljiljanima. Još od sinoć kukaju da su prežedni.
Čovjek posluša, izli zadnji lončić vode na izboje Ljiljana i sporim hodom ode u kuću.
&
Kad se sutrašnji dan približio kraju i kad se zemlja malo ohladila od prevrelog sunca, eto opet Čovjeka sa kantom vode.
Sad prvo zalio debele, zelene izboje Ljiljana.
- Pa da, nije ni čudo što su prežedni. Stvaraju cvijet. I to ne kakav bilo. Nego veliki, prekrasni, mirisni,-zaključi Čovjek.
Onda zalio Tulipane, pa Narcise.
-Ova zadnja dva lončića vode podijelit ću Zumbulima i Tratinčici, reče Čovjek sam sebi i lončićem krenuo prema Tratinčici.
-Daj Zumbulima i moju vodu, reče mala Tratinčica.
Sinoć su dokasna plakali jer im je sutra zadnji dan cvatnje.
Pa neka im onda cvjetovi još sutra budu lijepi i jedri, reče predobra Tratinčica.
Čovjek je posluša i izli na Zumbule oba lončića vode.
Zadnja za tu veče.
&
Ujutro opet zasjalo sunce i sve cvijeće u tom vrtu bilo presretno i veselilo se novom danu.
Al' onda sunce bivalo sve toplije i toplije, žarilo zemlju i sve što je na njoj i raslo i cvalo. Svi cvjetovi nekako izdržaše podnevnu žaru, samo Tratinčica uvenula.
-Sirota Tratinčica, razžali se plavi Zumbul.
- Ma šta sirota ?!, s visoka rekoše Ljiljani, koji su u međuvremenu procvali iz onih zelenih izboja.
Jesmo joj možda mi krivi?
-Pravo kažu Ljiljani, rekoše uglas Tulipani.
Daj ovom, daj onom.
Šta nije mislila na sebe? Svaki cvijet treba misliti na sebe.
–Ma pustite je! Pravila se dobra. Eto joj sad, dodaše žuti Narcisi.
-Uostalom, kome je i trebala tako mala, neugledna i nevažna, rekoše Svi.
&
Na moju priču nadovezala se naša čitateljica SUZANA ŠMIT i tugu (gdje sam ja stala), nadovezala nadom, pravdom i porukom da je život lijep , a patnje prolazne.
Hvala Vam Suzana.
&
Sunce je i dalje neumorno grijalo. Odavno ocvali zumbuli. S prekrasnih tulipana otpale crvene latice, uvele se prosule po tlu. Od raskošnih ljiljana ostao tek posljednji cvijet na vrhu gole stabljike. Do njihovih nogu probijalo se neko drugo cvijeće: malene kadifice i sićušni prkos, lijepi dečko i vrtni mak. Neumorno je dobri starac svakoga jutra u svojoj kanti donosio život za sve. Suho lišće ocvalih narcisa i gole stabljike tulipana odrezao je nisko pri tlu, da napravi mjesta za novo cvijeće. Uskoro ih se nitko više nije ni sjećao: gredica je blistala novim bojama. Tako prođe ljeto. Dođe jesen pa i zima. Snijeg pokrije cvjetnu gredicu: u tlu uspavane lukovice narcisa, tulipana, zumbula i ljiljana, sjemenke kadifica, prkosa, lijepog dečka i vrtnog maka. Ničega nije bilo: samo blistava bjelina. A kad je ponovo došlo proljeće, snijeg okopnio i sunce ponovo ugrijalo zemlju, plaho su iz nje potjerali izdanci: zumbuli i narcisi, za njima tulipani i ljiljani. Na gredici ih je već čekalo rascvjetalo i vedro lice male tratinčice. Starčeve oči nasmješe se skromnom cvijetku, a usne prošapću:,,Preživjeli smo, ja i ti, usprkos svemu!''