- za sve one koji je žele nekome ispričati
- za sve one koji sa njom budu nekome čestitali
- za sve one koji nemaju nikoga da im ispriča priču

U jednom gradu živjela krasna djevojčica. (Ne poznaješ je Ti). Išla je u treći razred osnovne škole. Nekako nakon zimskog školskog ferija, cijeli se njen razred počeo pripremati za sakrament prve pričesti.

- Ja ne želim primiti Prvu pričest, odlučno reče Djevojčica.
- Ali zašto?, upita blago njena vjeroučiteljica.
- Zato što ne vjerujem u Boga, ne želim ići na te vaše svete mise i ne želim se pričešćivati jer mi je to sve beskorisno i bez veze.

Vjeroučiteljica nije navaljivala, ali se uplašila otkuda djevojčici toliko odlučne gorčine i nevjerice. Uplašila se za djevojčicu.
- Kako će živjeti bez Božjeg blagoslova i Božje pomoći?, razmišljala je brižna Vjeroučiteljica, pa u toj brizi pozvala Djevojčicine roditelje (tako da Djevojčica ne zna za to), pa im sve to ispričala.
- Slušajte Vi, zagrmio Djevojčicin otac. Ne silite naše dijete na te Vaše molitve i u tu Vašu crkvu. Ni mi u Boga ne vjerujemo, pa šta nam u životu nedostaje.

Vjeroučiteljica se ispričala roditeljima zbog svog poziva, rekla da Djevojčicu niti hoće, niti smije siliti na nešto, da ih je pozvala sa dobrom namjerom i neka se ne ljute.

Od tada, dok su druga djeca iz razreda imala pripreme za Prvu pričest, Djevojčica uvijek mogla ići kući.
Bilo to njoj drago jer je uvijek trčala na obližnje dječje igralište kraj kojeg je bila i slastičarna sa prefinim sladoledom. Jednog dana se toliko žurila na igranje i sladoled, da je potrčala preko ceste ne gledajući ni lijevo, ni desno.
– Stani, reče joj Netko i čvrsto je dograbi za ruku.
Bilo je to u zadnji čas. Cestom je projurio veliki kamion još većom brzinom.
Uplašena djevojčica pogleda oko sebe, tražeći tko ju je to uhvatio za ruku i spasio je u zadnji čas. No, nije bilo nikoga. Na pločniku je stajala samo ona još uvijek sa torbom na samo jednom ramenu.

Drugi put sirota Djevojčica zaboravila napisati zadaću iz matematike. Drhtalo njeno malo srce. Što ako baš nju prozove. Što ako dobije jedinicu. Tata će je sigurno istući. A i mama će.
Poblijedilo njeno malo lice, a od silnog straha tresle joj se male ruke tako jako da su sve otskakivale od školske klupe.
- Ne boj se, reče joj Netko tiho na uho. Neće te prozvati učiteljica. Vidjet ćeš, zvonit će. I, kao da je tog trena Netko uzeo u svoje ruke njeno malo srce i utoplio ga svojim dodirom. Umirio ga. Djevojčici se prestale tresti ruke i vratila joj se boja u lice.

- Što si rekla?!, tiho upita djevojčicu koja je sjedila s njom u klupi.
- Ništa, što bih ti rekla, odvrati ova tiho. Šuti i ti. Pa vidiš da je matematika.
Djevojčica pogleda sa strahom na svoj sat.
- Još petnaest minuta do kraja. Gdje je još zvono? Sigurno će me prozvati, mislila je opet uplašeno Djevojčica.
Zvr....zvr....zvr.....zvr......, oglasi se školsko zvono ravno petnaest minuta prije kraja školskog sata.
Svi poskakaše. Nasta metež. Tko je zvonio? Zašto ranije, sad ne može pregledati svima domaće zadaće, ljutila se učiteljica,....ali....sat je bio gotov sviđalo se to njoj ili ne.

Toga dana Djevojčica nije otišla na dječje igralište. Ni po sladoled.
Otišla ona kući. Ušla u svoju sobu, klekla kraj svog kreveta i prekrižila se (Vidjela je na televiziji da se to tako moli).
- Bože dragi?!, zazove tiho i nesigurno Djevojčica.
- Molim!, odgovori dragi Bog zvonkim glasom.
- Jesi li me Ti povukao nekidan za ruku i spasio kamiona?, upita tiho Djevojčica.
- Jesam, zvonko odgovori Dragi Bog.
- A, jesi li Ti možda danas zazvonio u školi petnaest minuta ranije?, s nevjericom upita Djevojčica.
- Jesam, odgovori dragi Bog.- Ali, neću moći uvijek. Moraš i sama paziti. I na cestu. I na kamione. I na domaću zadaću. Znaš, ja čuvam svu djecu na svijetu. Neću baš uvijek moći gledati na tebe. Ali, kad god bude teško, pomoći ću ti, odgovori dragi Bog i kao da se čulo da njegov glas odlazi u visinu.

- Gospođo, vjeroučiteljice! Oprostite, mi smo morali doći.
– Neka vas, neka, Bogu hvala, odvrati vjeroučiteljica još uvijek ne znajući zbog čega su došli ovi ljudi koji su je još nedavno onako izgrdili.
- Znate, naša Djevojčica sada odjednom želi ići na Prvu pričest. I u crkvu. I na misu, rekoše tiho i skrušeno Djevojčicini roditelji.
- O, hvala dragom i dobrom Bogu, reče ganuto vjeroučiteljica i suze joj kanuše iz očiju. Svakog sam se dana molila za vaše dijete, nastavi.
- Ali znate, preuzme Djevojčicina majka! I nas dvoje bismo voljeli sa njom. Mi nju prevolimo i ona nam je sve na svijetu, ali... ne znamo sada da li će nas Bog primiti. I da li se stignemo upisati. I znate; nas dvoje se ne znamo ni pomoliti, ispetlja nekako Djevojčicina majka.
- O stignete, stignete. Vi ste već kod dragog Boga i primljeni i upisani. I, upravo ste vas dvoje sada izmolili jednu lijepu i Bogu dragu molitvu.

Tako i Djevojčica primila sakrament Prve pričesti. Njeni roditelji stajali po strani, naslonjeni na zid crkve. Malo se ustručavali ići među ostale vjernike.
- Priđite, priđite slobodno, nesigurni moji ljudi, reče im Netko tiho na uho. – Ovdje ste svi jednako važni, nastavi tiho glas.
Djevojčicini roditelji se pogledaju zbunjeno. Nitko im nije šaptao na uho, a glas su ipak i sigurno čuli.
Onda ih Netko nevidljiv obgrli oko ramena i otprati bliže oltaru.
- Ovdje ćete bolje vidjeti svoje dijete, šapne im opet Netko nevidljiv. I ode.

Od tada Djevojčica i njeni roditelji redovno išli nedjeljom na svetu misu.
Djevojčica živjela sretno. U svemu bila uspješna. Čuvao je dragi Bog, a kad god On ode pomoći drugoj djeci, pazili na nju njeni roditelji. I svaki se dan molili za nju.
A i Djevojčica pazila: i kako prelazi cestu i da ne zaboravi domaću zadaću.