Nema te žene, koja je toliko lijepa da uz malo šminke ne bi bila ljepša!, govorila je svaka majka svojoj kćeri, sve uz napomenu da neka njena kćer to isto nauči svoju kćer. I kćeri svoje kćeri. I s bocama je tako. I sa svim ostalim stvarima; uvijek mogu biti ljepše nego što jesu. Ovo je jedna staklena boca iz talijanskog asortimana boca u raznim oblicima (raspelo, puška, pijetao, srce itd....). Predstavlja jabuku. Na njoj je izbočen stakleni list. Ako Vi to uopće možete vidjeti. Taj list teško vidim i ja pred kojom boca stoji. Više se da opipati, nego vidjeti. Bezlično, anemično i promašeno stakleno „stvorenje“. Ako je napuniš rakijom i nekom daš na poklon, taj će samo reći: “O,...je se ovaj pretrg'o od darežljivosti. Riskir'o nekako dva deci rakije!“ Stajala ta boca i kod mene,....pa i nekih par godina. Kamo god smo išli, tako mala i neugledna nigdje nije prispjela za poklon. A onda! Jednog dana! Dok sam pretakala ružin liker (naravno, crvene boje), sjetim se neugledne staklene jabuke. - O, Bože! Kako se nisam ranije sjetila? Pa ta jabuka nužno mora biti crvene boje. Ali je od ružinog likera pocrvenio i list na jabuci, pa smo onda opet bili na početku. No, krenulo je. Tragom silikonskog pištolja napravila sam konture lista. Potom list obojila lak bojom za metal. U mom životu ništa nije ni krem, ni sivo. Ni svjetlo ovo, ni svjetlo ono. Ili si zelen. Ili nisi zelen. A to se može samo ovom vrstom boje. Bilo je lako. Kad imate silikonske konture, boja se ne razlijeva. Moja crvena jabuka dobila je zeleni list. - Još samo crv!, pade mi na pamet u “žaru stvaranja“. Ipak nisam stavila crva, već silikonom zalijepila malu bubamaru (Imate ih u knjižarama po 1,2 kn. Netko se pametan sjetio, pa ih počeo proizvoditi. Meni trebaju skoro koliko i vegeta.) Onda sam silikonom dodala još nekoliko listova (da je bogatije), a potom te listove, kao i konture onog zelenog lista, obojila zlatnom bojom. Odmah smo kupili još desetak bočica, utočili u njih crveni ružin liker i sve obojili na isti način. Još imam dvije. Jer,...kad god netko nekud krene, najradije dohvati ovu jabuku. I, kako sam ono počela: Nema toliko lijepe žene, koja s frizurom i malo šminke ne bi bila još ljepša. Ostavite prašinu. Ona će mirno i poslušno čekati svoj red. Ne dajte prašini da bude važnija od Vas i Vašeg izgleda. Prašina nema dušu; ne poznaje samopouzdanje i sreću. Ali ni tugu. A Vi ste žena. Pouzdana i sretna samo ako ste lijepi i uređeni. I, ...naučite to i svoju kćer. I njenu kćer. I od kćerine kćeri kćer.