Poštovani Ministre! Vi koji zagovarate produljenje radnog staža!

Cijenim izborni rezultat Vaše stranke, kao i Vaš osobni. Držim Vas poštenim i dobronamjernim čovjekom koji, onako kako misli da je najbolje, radi za dobrobit ove zemlje i njenih ljudi.

Nisam od onih koji misle kako bi Vaš posao radili bolje. Da sam tako mislila, pokušala bih ja nekako postati ministar. Ne kažem da bih uspjela. No, nisam ni pokušavala.

Ja sam potpuno apolitična i najobičnija obična osoba koju već više od pola godine nesnosno boli koljeno.

Vi ste, po svemu sudeći stariji od mene i,... sigurna sam da i Vas boli koješta.

No, isto sam tako sigurna da se pred Vašim koljenom, bez obzira bilo ono lijevo ili desno, postroji cijela liječnička elita. Jer, ide Ministar. Dalje sam sigurna da su svi prema Vama ljubazni; da se zauzimaju; da Vas snimaju i presnimavaju; da Vam daju najbolje lijekove.

I,...onda Vi, tako ispregledivani, ugodno iznenađeni ljubaznošću bolničkog osoblja na svim razinama, odete svojoj kući ili u Vladu, i mislite:

„Krasno svi ti ljudi rade, usprkos njihovim godinama. Vidiš kako su ljubazni. Strpljivi. Zainteresirani za pacijentovo izlječenje.

Pa neka ih! Nek rade. Do sto godina. Ionako kod kuće više nemaju male djece. Nek rade stari ljudi. Nek izađu među ljude......I, predložite brže takav zakon.

Poštovani Ministre!

Ja ne znam kako se bude Ministar. Pa to i dalje budite Vi! Uostalom, narod Vam je dao povjerenje.

E da! Ali, da bi se moglo biti Ministar, treba se znati i kako koljeno liječe obični, najobičniji ljudi.

To ću Vama ispričati ja. Jer trebate znati! A ne znate!

U ovom našem malom gradu odavno više nema ničega zbog čega bi mlad čovjek, k tome liječnik, pristao doći i raditi u bolnici. Pa dođu samo oni stari. Oni koji su već u mirovini. Oni između 65 i 100 godina. Kojima je odavno pun i nos i kofer bolesnih koljena. I desnih. I lijevih.

Kod jednog takvog sam, kukala mi majka, upravo ovih dana bila.

Uzela sam jedan dan godišnjeg jer bolovanja za pregled nema. A ja radim ravno 40 km daleko od tog doktora “kojemu sam samo ja u životu falila“. Ne mogu prije posla; jer on još ne dođe. Ne mogu ni poslije mog posla; jer on već ode.

A koljeno boli, pa boli. K'o sumanuto. I neki se procesi događaju. Nije za čekati. Nateklo. Upalilo se. Zacrvenjelo se. Hodati ne mogu.

I, ....ušepam ja tako kod tog doktora “umirovljenika, na ugovor o djelu“.

Ja kažem: “Dobar dan, doktore“. I ljubazno se nasmijem.

On meni ništa.

To se valjda kada se ode u mirovinu više i ne mora odzdraviti na nečiji pozdrav.

- Nek skine čarape, veli on sestri jer tko sam ja njemu da se on meni obrati. Niti je on svoje diplome na zemlji pronašao, niti sam ja sa njime koze čuvala. To nije rekao, ali je to tako izgledalo. A i, ...kako bi rekao kada sa mnom i ne razgovara.

Uglavnom, skinem ja te svoje čarape bez imalo ljutnje. Ma, imam ja 53 godine. Nije ovo meni prvi doktor.

- Nek legne!, reče sestri. Ja bila u istoj prostoriji pa čula, i odmah krenula leći.

- Nije to ništa, reče opet sestri i pobrza za svoj kompjuter. Pisati nalaz.

- Ali, doktore, ja Vas molim! Preboli me! Mjesecima čekam termin za dolazak kod Vas. Ja sam već očajna!

- Ako ste očajni, idite kod psijhijatra, a ne dolaziti kod mene.

- Ma, doktore, oprostite, ja sam se možda krivo izrazila. Molim Vas, pomozite, pa niste mi ni pogledali koljeno; samo ste se nadvirili.

- A što bi vi htjeli?! Da vas možda masiram? Da plešem oko vas. Ili da gospođi možda ljubim noge?

- Kako Vi to, doktore, razgovarate sa mnom?, sada i ja podignem glas. Pa ja sam Vaš pacijent. I bolesna sam. I to jako.

- Odakle ste vi?!, zagrmi doktor.

- Iz ovog malog grada!, odgovorim ja iako nisam vidjela nikakvu poveznicu između mog bolesnog koljena i njegova pitanja.

- Pa i vidi vam se da ste iz ovog malog grada!, nastavi dalje doktor.

- Zašto Vi to kažete, doktore? Što fali nama koji smo iz ovog malog grada. Vi ste kod nas došli raditi i svoj kruh zarađivati.........

Otšepala sam bolno iz ordinacije. Izvrijeđana, nagrđena, ponižena i bolesna kakva sam i došla. Na odlasku je još vikao da ako nisam zadovoljna sa pregledom neka idem drugom doktoru i da neće njega jedna, jedna,,,,,,,, učiti njegovom poslu......

Eto, poštovani Ministre! Ovako kao ovaj liječnik rade stari ljudi kada im po uslugu dolazi običan, mali čovjek sa svojim pregolemim problemima.

Stvarno Ministre! A koliko Vi imate godina?