-Teta, moj dida je bio slastičar!, reče mi bez ikakvog razloga i povoda jedna mlada žena, koja nije izgledala mlado. To je valjda bilo jedino sa čim se mogla pohvaliti.

Znala sam to. Poznavala sam njenog didu.

U ovom malom kraju svak svakoga zna.

Zalazila sam u njegovu slastičarnu. On je bio odeblji čovjek prosijedih brkova.

U slastičarni je imao dvije rashladne vitrine. Sve u vrijeme kada ostali ljudi još nisu imali ni običan frižider, a kamoli hladnjaču.

U jednoj je držao sladoled. U drugoj kolače. Krempite, šampite i baklave. Drugih tada nije bilo.

Za ovom sa sladoledom radio njegov sin iz prvog braka.

Zapravo, ne iz prvog, nego prethodnog. Pričalo se da se nekoliko puta ženio.

Za onom sa kolačima, radila njegova tadašnja žena.

Sa onim malim sa sladoleda nikada nije pričala.

Što imaš pričati s djetetom iz prošlog braka?!

Dosta da ga moraš gledati. I hraniti.

Bila to izuzetno lijepa žena. S visokom crnom punđom. I debelim zlatnim prstenjem na obje ruke.

Negdje oko deset, u slastičarnu, sa gornjeg kata, dolazila djeca iz ovog braka. Od ove sa punđom. I zlatnim prstenjem.

Stalno tražili sladoled od Ovog iz prošlog braka.

On im bio polubrat.

Davao im dok god bi u slastičarni bila ova s punđom. Njihova mama.

Čim ona ode, a Ovaj iz prošlog braka neda. Jer su ovi iz drugog braka uzimali i bacali. I njemu se beljili. Jer je Ova s punđom i prstenjem njihova mama. A Njegova nije. I, tko zna da li on uopće i ima mamu. Ako ima, sigurno nije bila lijepa. Ni imala punđu. Ni prstenje. Jer, da je bila lijepa, ne bi onda njihov tata uzeo njihovu mamu za ženu.

I, sad je to slastičarna od njihove mame. Zapravo od njih. I sav sladoled u vitrini za sladoled je od njih. A ne od Ovog iz prošlog braka. On tu samo radi.

Mora raditi kada tu nema svoju mamu.

A oni ne moraju raditi.

Jer imaju svoju mamu. I svoju slastičarnu. I svoj sladoled.

A, čim Ovi mali ne dobiju od Onog većeg sladoled, bace se na pod slastičarne i deru se k'o da ih netko guli, sve dok im se ne vrati mama. Ona sa punđom i zlatnim prstenjem.

– Daj im!, zagrmi i ne gledajući u Onoga iz prošlog braka. -Zar da moja djeca budu željna sladoleda?!

Onda im Ovaj iz prošlog braka dao. Šta će.

Oni malo lizali, više mu se beljili, pa onda i taj sladoled bacili.

Tako su odrastali.

I Ovi iz ovog braka.

I Onaj iz prošlog braka.

Onaj iz prošlog braka se zarekao da ništa neće od ove s punđom i da će imati svoju slastičarnu.

Za ovo prvo se nije morao kleti.

Nit' su mu šta nudili, nit' su mu šta dali.

Poslije slastičarove smrti, sve pripalo Onima što su se derali.

I kuća. I stan na katu iz kojeg su dolazili ujutro iza deset. I vitrina za sladoled. I sav sladoled u njoj. I vitrina za kolače. I sve šampite, krempite i baklave iz nje.

Onaj iz prošlog braka otišao. Nit' su ga pitali kuda. Niti su ga zadržavali.

Kad poslije čuli da je otvorio svoju slastičarnu u obližnjem gradu, pričali da ih je pokrao dok je kod njih radio. Pričali svi. I Ona sa punđom i prstenjem. I oni Mali što su se derali za sladoledom. Ali više nisu bili mali. Niti je bilo sladoleda.

Kuća im i danas stoji u centru grada. Ne mogu se podijeliti.

Kad koji iz nje ode,...pa se kroz neko vrijeme vrati. S nekim djetetom. Ne zna se čijim.

Za Onog iz prošlog braka kažu da se oženio, da ima familiju, da lijepo radi i da ga je grad prihvatio.

Hvala dragom Bogu. Malo mu Život uzvratio.