Malo tko ne gleda ove turske serije i malo tko sutradan prizna da ih je gledao.

Kod nas je taj „luksuz“ namijenjen i dopušten samo nižim staležima. A nitko ne želi biti niži stalež.

Pa onda, zaključaš kuću i gledaš. A kad se sutra zapodjene priča o Kerimu i Fatmagul, ti kažeš da si baš gledao jednu vanjskopolitičku emisiju i da ti inače ne gledaš te serije. Pa onda još malo zabaciš glavu unazad. Da izgledaš pametnije. I učenije. Jer imaš svoj stav. I svoju zemlju. I jer nisi spao na te inozemne serije. Ne gledaš ni domaće. Jer to nije tvoj nivo. A kamoli to inozemno „smeće“. Jer te zanima politika. I jer si pametan. I nisi u nižim slojevima. Daleko bilo.

Ja gledam turske serije. I priznajem to. Priznajem i da sam u nižim slojevima. A da gdje bih bila?

Gledam turske serije i upoznajem zemlju iz koje dolaze.

Jeste li vidjeli?

Ugostiteljske terase na travnjacima; pod krošnjama stabala. Na jednoj između stolova sa gostima čak gegaju patke (ili guske; nisam ih u brzini prepoznala).

Otvorila i Fatmagul neki restoran.

Našli pogodan prostor, dogovorili se s vlasnikom, naziv napisali sami na drvenoj ploči. Ona pripasala bijelu kecelju i svezala kosu bijelom maramom. I počeli... Počeli... Počeli ljudi raditi.

Jedna stolica bijela. Druga crvena.

Tako im se sviđa. Ili za početak nisu mogli bolje.

I jeste vidjeli?

Gosti im dolaze. Naručuju. Jedu. Plaćaju. Dolaze opet. Preporučit će ih i drugima.

E, ne bi oni kod nas tako. Kod nas bi ih, kukala im majka, držali po općinskim i gradskim hodnicima sve dok im ne bi uminula svaka volja za poslom.

A čujte, nije to ni čudo. Mi smo napredna zemlja i kod nas se zna da ručak za crvenom, nikako ne može biti isti kao ručak za bijelom stolicom. Zato mi i ne dozvoljavamo da se to otvara samo tako.

Mi zato, naravno, imamo i svoje razloge. Jer smo napredna zemlja. Koja vodi računa o interesima svog stanovništva. A ne k'o Turci.

Doduše, počelo to i kod nas tako.

Počelo se i kod nas otvarati. I restorane. I kafiće. I male tvornice. Drznuli se postolari. Osmjelili se bome i krojači. Poslije i urari.

Kao, radit će oni svatko svoju struku pa ostalima navodno biti korisni, a sebi da bi tako za život zaradili. No, mi odmah prepoznali da to ne vodi na dobro. Jer, 'ajde ti znaj koliko će oni zaraditi. Ne možemo mi platiti toliko inspektora da prati i pazi na zaradu svakog postolara, urara, krojača i svih onih koji su naumili nešto raditi.

Promtnom reakcijom naših vladajućih struktura (onih koji nisu u nižim slojevima), pozatvarale se sve te radionice, restorančići, manje tvornice (poslije i velike). I sad je mir. I sad se zna. Svi su lijepo na birou i u svako doba dana i noći, bez ikakvih inspektora, imamo pregled kolika im je, najprije naknada za nezaposlene, a poslije i visina socijalne pomoći.

Šta bi tu oni nama šivali, stavljali potpetice na štikle, kuhali i šta ti ja znam šta radili.

Najteže je bilo sa ovima što bi nešto kuhali.

Pa voljela bih ja vidjeti još jednu državu koja na svakog kuhara ima i jednog sanitarnog inspektora.

A mi smo, eto, uspjeli. Jest da je bilo teško, ali, kako je bilo za dobrobit naših ljudi i za očuvanje njihova zdravlja, nije nam žao. I,....zato kod nas po ugostiteljskim terasama ne mogu hodati ni patke ni guske. Jer bi onda na svakog zaposlenog morali još namaknuti po jednog veterinarskog inspektora. A to ipak ne možemo.

Mi smijemo vodati samo pse. Jer psi, za razliku od patke ili guske, ne proizvode izmet. Mogu samo skočiti na slučajnog prolaznika. Ili djetetu izgristi lice. Uostalom, opet za razliku od pataka ili gusaka, psi odavno sa ljudima žive u stanovima, pa je onda potpuno normalno i logično da mogu zalaziti i ugostiteljske objekte.

Sad smo mi jedna uređena država. Nitko ništa ne radi, pa nema opasnosti ni od bakterija, ni od utaje poreza, ni od prekoračenja radnog vremena, ni od pretjerane buke, a bome ni od zagađenja zraka.