Jednom davno, davno, stvorili ljudi svoju narodnu baštinu. Najprije ruho. Prvo tkali i napravili platno. Onda krojili. Pažljivo. Štedljivo. Pazeći da ne bace ni komadića. Jer, svoja se muka ne baca.

Onda šili. Tek predveče. Kad vanjske poslove ponamire i životinje ponahrane. Šili uz petrolejku. Al' ne predugo. Jer, čim svane dan, i....puno prije sunca, opet se ide van: u njivu; u šumu; u vinograd; u livadu.....

Kad ruho bilo sašiveno, krenuli ga ljudi ukrašavati. Da se zna koje je svetašnje, a koje je radno. Trudili se ljudi jako oko svetašnjeg. Sve jedan drugog željeli nadmašiti, samo da njihovo ruho bude ljepše, što ljepše i najljepše. Jedni našivali vez raznobojnim koncem. Drugi šare utkali još kod pravljenja platna. Treći heklali trake pa našivali po ruhu. Četvrti necali. Kasnije došao zlatni konac pa zlatovezu nije bilo kraja.

Tako nastala Narodna Baština.

Živjela Baština dugo, dugo godina. Ljudi je jako čuvali. A kad bi se Baština baš negdje i zaderala, pritrče vrijedne ljudske ruke i odmah je pokrpaju, samo da živi i dalje. Za nove i nadolazeće generacije. Da se i mladi imaju sa čim dičiti. Da vide sami, a potom pokažu i onima iza sebe. Da se zna što su im djedovi radili. I njima ostavili.

I bilo tako godinama. Desetljećima. Stoljećima. Sve do ovog. Dvadeset i prvog.

Od stajanja, Baština najprije jako požutjela. E, nju treba počesto vaditi iz ormara. Nikako na sunce. Ali na zrak obavezno. Bez njega ne može. Onda se na tim žutim dijelovima i poderala. Kad vidjela da je nitko ne popravlja, ustane Baština i krene među ljude da joj pomognu.

- A koja si ti?!, upitaše ljudi dvadeset i prvog stoljeća. - Ja sam vaša Baština. – I što hoćeš od nas?! – Da me zakrpate. – Rado, ženo! Al' mi nemamo iglu. - Možda heklaricu, s nadom će Baština. - A što je to heklarica? Gdje se kupi?, u čudu će ljudi dvadesetprvog stoljeća.

Kad sve to vidje, uplaši se Baština za sebe i ove jadne ljude, kojima nitko korijena neće znati ni pamtiti pa požuri dalje tražiti nekoga tko bi je pokrpao i od zaborava i propadanja spasio. Išla sirota od kuće do kuće. Od ulice do ulice. – A, imala sam je negdje, reče srednjovječna žena kada je Baština zamolila za iglu. Al', tko bi to sada našao?!, nastavi žena. Nisam je vidjela (iglu) od smrti moje pokojne majke. - A, ne držimo mi to, kako kažete da se zove!? - Igla, s nadom ponovi Baština. – Ma da; Nekad smo mi to imali!, ljubazno će mlada trgovkinja. Al', to vam već godinama nitko ne traži, pa gazda i ne nabavlja.

Pokucala Baština na svaka vrata, al' joj nitko pomogao nije. Na kraju, onako preumorna i gotovo potpuno poderana, sjede na jedan panj blizu šume i tiho reče sama sebi: - Kad nije stalo ljudima, zašto bi bilo stalo meni? Pa ja sam se naživjela, prošapta tužno i pade kraj panja sva u krpama.

Tako Narodna Baština umrla u dvadeset i prvom stoljeću. A samo zato što nitko nije imao iglu. Ni heklaricu. Ni konac. Ni pribadače. Ni krojački metar. Ni krojačku kredu. Ni šivaću mašinu. Nitko dugmeta u kući. Ni gume za uvlačenje. Ni ničeg drugog čim bi se spasila Narodna Baština.